…Kod preoblikovanja staroga se u svakom pojedinom slučaju razvija drugačiji pristup, a uobičajeno je da «teret prošlosti» određuje stupanj intervencije. No teret prošlosti, da parafraziram Maurizia Bradaschija, ipak ne smije značiti ograničenje promjena. Naročito u slučaju dvorca kojem je sve oduzeto potreban je, unatoč poštivanju staroga, nadasve kreativan dijalog između starog i novog. Uloga arhitekta je pritom od ključnog značenja. U slučaju dvorca Hompoš imamo dojam da su arhitekti ostvarili inovativnu prigradnju, a ipak zastali pred veličinom prošlosti staroga grada.

Kod obnove i novogradnje su, usprkos skromnosti baštine, uspostavili jasnu granicu između starog i novog. Već izdaleka možemo vidjeti građevnu hijerarhiju – bijeli dvorac s tornjem se ponosno koči na obronku, a prigradnju gotovo i ne zamjećujemo zbog tamnih smeđih boja fasade koje ju spajaju s okolnom prirodom. Obnova i proširenje, dakle, interpretiraju čvrstinu tradicije i neodređenost sadašnjosti. Odnosno, kod obnove dvorca rukovodili su se, prema riječima arhitekata, idejom da se «postojeća supstanca rasloji na sloj kompatibilne materije koja se može iskoristiti kao potencijal ponovne uporabe te na sloj isključujuće materije koja ometa uspostavu novih programskih i funkcionalnih potreba», a kod novogradnje idejom reflektiranja suvremene kulture – težnje prema održivom razvoju.